Bio je hinduistički svećenik (i još uvijek ima taj latentni status), četiri se puta ženio, vozio se privatnim zrakoplovom ruskog predsjednika Gorbačova, nastupao je pred 36 tisuća ljudi na olimpijskom stadionu u Moskvi...
Puno je toga Splićanin Nenad Bego “sabio” u svojih 65 godina života, a da njegovi sugrađani o tomene znaju.
Ljudi iz glazbene branše Dalmacije (ali i puno šire) znaju, doduše, da je Bego glazbeni virtuoz, on je basist koji može svirati i heavy-metal, sevdah i klasiku, tu mu vjerojatno nema premca.
Manje upućeni, pak, vide ga kao brižnog tatu koji dolazi u školu na primanja svojih djevojčica, kćerima iz četvrtog braka koje je dobio u svojim pedesetima. Poslao mu ih je Bog, zvao se on Krist, Višnu ili Krišna, manje je bitno.
Privatni album
On postoji, uvjeren je duboko religiozni Bego. Da, tek još poneko sjeća ga se kao “onog čudaka” koji je devedesetih godina vodio hinduistički Centar u Splitu, vjersko središte koje je tada u glavnom gradu Dalmacije imalo jak bastion upravo zahvaljujući karizmi i predanosti vjeri Bege, koji je tada umjesto Nenad nosio duhovno ime Narasimhavapu.
Da, nosio je i onu “haljinu” i bio zagovornik veganske prehrane, ali manje zbog spize i zdravlja, a više iz dubokog uvjerenja u postulate hinduizma koje, rekosmo, poštuje i danas.
Opet skupljam bend!
Sad Bego živi više svjetovno, ima konvencionalni (sretan!) brak, djecu, zaposlenu suprugu i apartman na Manušu pa može pristojno živjeti od turizma.
I dalje se, međutim, “piše” kao glazbeni umjetnik – što definitivno jest – i kao takav prije koji mjesec išao je i u službenu dobnu mirovinu u skladu s važećim zakonima Republike Hrvatske.
No, istodobno vitalni Bego ponovno okuplja bend koji će svirati ili hard rock, ili jazz – ovisi o garnituri glazbenika koju složi. Pa, hajd’mo doznati više o ovom zanimljivom, samozatajnom velikanu!
– Oćemo priskočit školovanje? Nije nešto uzbudljivo. Srednja tehnička, pa studij elektrotehnike koji nisam završija, jer me diglo u vojsku. Istovremeno sam i svira, s grupom Pro arte; taman smo vadili vizu za turneju po SAD-u.
Ovi iz regrutnog vojnog centra su saznali da san u fazi traženja vize pa su me kaznili, poslali su me na odsluženje roka od godinu i tri miseca u jedinicu za vođenje specijalnih ratova u Trebinje; bija san vezist, i vojska mi nikako nije dobro “legla”.
Paun Paunović/Cropix
Čak san kasnije dobija dijagnozu PTSP-a, koja se u vrime bivše Jugoslavije zvala vijetnamski sindrom i nije je moga dobit svako ka danas, bila je to ozbiljna dijagnoza koja me kasnije poštedjela obveze rezervista – mirno kaže Bego između dva gutljaja bevande.
Smiren je čovjek, govori nevjerojatne stvari kao bajku za laku noć, samo nastavite čitati.
– Vjera? Normalno, u “doba mraka” bila je nepopularna, ali zato je tu bila baba na selu – vragolasto se zasmijulji Bego.
”Selo” je bila Lokva Rogoznica.
Pričest 'ka Pokret otpora'
– Čuj, to su bile šezdesete godine, Lokva je tad stvarno bila selo; odrasta san na Lučcu/Manušu, iša u školu “Bruno Ivanović”, a liti kod babe u Lokvu. E, tamo se ona potrudila da se pričestim i krizmam priko praznika, utiho, ka neki Pokret otpora – smije se naš sugovornik.
Formalo je postao “dijete Božje”, ali kršćanstvo mu, veli, tijekom odrastanja nije dalo odgovore na neka ključna pitanja.
– Štoje dogma? Meni je takvo objašnjenje neprihvatljivo; znak da za nešto ne postoji odgovor ili ga se taji. Uglavnom, tražija san te neke odgovore, a istodobno vodija normalan, svjetovan život; nakon vojske počeja radit kod oca u TV servisu, pa na FESB-u ka laborant.
I dalje san svira, stalno san svira; prva postaja nakon grupe Pro arte bija mi je bend Tutti Frutti. Da ti skratin taj inicijalni glazbeni dio, reć ću ti samo da je i za njega kriva moja pokojna baba Nikica Karežić, koja me sa šest godina poslala učit harmoniku.
Bego nasnimanjuspota Dinovog 'Kineskog zida'
Privatni album
Kod profesora Pere (ne mogu se sitit prezimena) san sa dvanaest svlada jazz-harmonije, on je naime bija zaljubljenik u jazz. Ostalo je sve dolazilo ka nadgradnja, izgleda da me dobro išlo – skromno će basist-virtuoz, koji je sa sedam godina života notno znakovlje čitao bolje negoli latinično pismo.
Intrigantan je, međutim, razvoj njegova duhovnog bića.
Ljudi iz okruženja te formiraju
– E, jednom mi je došla u ruke “Bhagavad-gita”, najsvetija knjiga hinduizma, ali za moju još mladu dob bila je prekomplicirana. Ipak, fascinirala me više od tadašnje generacijske literature: Hessea, Castanede, Fromma. Počeja san učit sanskrt, a svlada sam i arapsko pismo, jer mi je dobar frend bija Arap iz Sirije.
Ljudi koji te okružuju uvik pomažu da se formiraš ka osoba. Čari vegetarijanstva otkrija san sa sedamnaest, ali tu nisam uvik bija dosljedan – priznaje Bego.
U fazi kad je radio na FESB-u i svirao u prvoj garnituri Tutti Frutti benda upoznao je ključnu figuru: gurua Krishnasektra Swamija susreo je na jednom Bhakte ili Vaishnave kongresu u Splitu 1986. godine. Tada je okrenuo novi duhovni list...
– Moje učenje još traje, ali zadivio me taj čovjek koji razvija duhovne čakre, na svaki obrok gleda kao pričest na oltaru, a od ponuđenog prihvaća samo “list, voće, cvijet i vodu”.
Naš organizam je čudesan stroj i prilagođava se onome što dobije, ali poanta tog stila života i prehrane nije samo očuvanje tjelesnog zdravlja nego razvoj duhovnosti.
Ljudi se mogu narugati kad čuju da hinduisti čuvaju spermu zbog koncentracije na um, odnosno spolno opće samo zbog reprodukcije.
Grci inače smatraju da materija ima pet elemenata, ali Indijci su tu sofisticiraniji; oni uče da ih ima osam. Bah, to je cijela jedna filozofija...
Hinduisti nisu zadrti
Uglavnom, mogu ti reć da hinduisti nisu “zadrti”, niti isključivi; uzimaju lijekove, ako je potrebno, bez obzira na njihov sastav, neki mogu sadržavati i liofiliziranu ribu.
Pristaju na transfuziju krvi, pomoć se poštuje i prihvaća. Kroz jogu učimo meditaciju i samokontrolu. To je stvarno sjajno – zaneseno će Bego, koji je sa 39 godina službeno postao hinduist.
– Prvu inicijaciju imao sam na Krishna-farmi u Njemačkoj, u Passau 1989. godine. Drugu, pak, u zapadnom Bengalu 1992. godine. Tamo, u Mayapur, sam hodočastija s duhovnim učiteljem, i on mi je reka da sam spreman.
Tako san dobija i status svećenika, duhovno ime Narasimhavapu umisto Nenad. Prinijeli smo i žrtvu-paljenicu u čast događaju: žitarice i voće. U hinduizmu se ne pale životinje, niti jedu – osmjehuje se Bego.
Privatni album
Njegova druga i treća supruga iz ljubavi prema njemu prešle su na vaišnavizam. S prvom je, pak, brak puknuo prije negoli je zaronio u duhovnost, nije stigla doživjeti možebitno obraćenje.
Sa suprugama je čak neko vrijeme živio u Centru, kojemu je u Splitu bio na čelu. Centar je funkcionirao kao samoodrživi organizam, od prodaje knjiga, CD-ova, kolača i donacija. Bego je stalno i održavao svirke, glazbenik u njemu bio je uvijek živ i aktivan.
Važno je reći da je svirao čak i jazz po kafićima odjeven u “vešte” (službeno se gornji dio odjeće hinduista zove “kurta”, a “mudante” ispod nje “kopern”), trpio je bez problema i ruganje jer mu je svakako manje škodilo od agresije. Istodobno se na Balkanu “kuhao” rat, Bego je djelovao mirotvorno, svirao, putovao, propovijedao multikulturalnost, mir i ljubav.
Znali su mi držat pištolj na čelu
Poziv za mobilizaciju u Hrvatsku vojsku zatekao ga je u Indiji; odazvao se i došao u Lijepu našu.
– Kad su vidili da sam nakon odsluženja vojnog roka JNA u Trebinju 1977. godine (kad je tamo bija i potres) oslobođen rezerve zbog vijetnamskog sidroma, nisu me unovačili.
Nastavija sam nosit veštu, svirat i propovijedat mir. Znali su mi držat pištolj na čelu, nisam odustaja od svojih ideala.
Tada je Centar Krishne u Splitu bija najjači, pristupila nam je i Žižićka (Ines Žižić, nekadašnja pjevačica grupe Stijene, nap.a.), a od 1994. do 1996. svira sam bas u Orkestru hrvatske ratne mornarice.
Privatni album
U međuvremenu san bija već prekaljen muzičar, proša san muzičku školu za kontrabas Dragoljuba Vasića, oca Jasmina Stavrosa (Mile).
Džezisti Joža Gerbus i Pavle Kolarev su me preporučili zapovjedniku orkestra HRM-a Damiru Marušiću jer im je tada falio basist. Onda san čak i upisa Muzičku akademiju da mogu napredovat, ali došlo je do raspada...
Ništa nije bolje od svirke
Nastavija san svirat s Banom i ostalima, Lukyjem, Tedijem, Giulianom... Stalno san bija dio mainstream-scene. Kad je Matko Jelavić radija jubilarni koncert u “Lisinskom”, tija je napravit simulaciju orkestra ka na Splitskom festivalu 1980. godine.
Tada smo se okupili u “Lisinskom” Darko Aljinović File, Leon Jurić, Žare Siriščević, Matko Petrić, Duje Ivić, ja... Bilo je dobro. Uvik je dobro svirat, nema ništa bolje, ne postoji – zaneseno će glazbenik i duhovnik.
Vrhunac – barem što se brojki tiče – doživio je u Moskvi 1992. godine na nastupu pred gotovo 40 tisuća ljudi!
– Godine 1989. formirali smo bend GBB, sastavljen od nekoliko gurua koji su bili muzičari ka ja, a fuzirali smo se na farmi Krishne u Firenci. Pozva nas je Sacinandana Swami.
Održavali smo svirke po Europi i svitu, u Poljskoj smo “rasturali”. Od prihoda nismo imali ni lipe, sve je na naše veselje odlazilo u Krishna-centre, za održavanje i rad. Nije nas interesiralo osobno bogaćenje, to nije u duhu vaišnavizma...
Boy George im je bio'predgrupa'
E, Rusija! Godina 1992., Gorbačov nam ustupa vlastiti (privatni) avion za dolazak na svirku; za to je zaslužan njegov osobni liječnik, inače ayurvedski doktor do kojega je “Gorbi” puno drža. Čoviče, nas je na Olimpijskom stadionu u Moskvi ka Krishna-rokere došlo čut najmanje 36 iljada ljudi, toliko je prodano karata, ali bilo ih je i više!
Predizvođač nam je bija Boy George; kasnije se govorilo da je svira s nama, ali nije, on nam je bija predizvođač. Glavne zvijezde bili smo mi. Zato smo se nakon tog velebnog koncerta i raspali.
Glavni guru je reka: osjećam da postajemo zvijezde, a mi to ne smijemo bit, mi smo monasi. Ovo više nije naša misija – konstatira je, mi smo se složili i bend se raspustija. Nije mi žaj, tako je moralo bit – Bego će.
Potom se vratio “skroz” u Hrvatsku, vodio je Centar do 1998., a onda zatražio pomoć iz Rijeke. Brahman stiže u pomoć i preuzima vođenje Centra, Bego odlazi u roditeljsku kuću s trećom, znatno mlađom suprugom.
Privatni album
Nažalost (ili sreću, tko zna), taj brak nije opstao. Svira u hard-rock bendu Aliens od 1998. godine. Bend je bio dugovječan; ugasio se prije tri godine, ali Bego planira “revival”.
– Nekako san se stiga oženit i četvrti put, i napokon sam dobija dicu; kćeri mi imaju jedanaest i devet godina. Učim ih da budu otvorene prema vjeri, Bogu i ljudima, idu na katolički vjeronauk, ali ako “promijene smjer” neću se bunit; Bog je ionako isti, dobar, plemenit i blag prema nama, malenim ljudima.
Bavim se turizmom, povremeno sviram, često i s pjevačem zabavne glazbe Nenadom Vetmom, znamo se još iz vrimena kad sam svira s Dinom Dvorikom, Karanom.
Droga i svirka ne idu zajedno
Učim dicu da dobro uče, vole muziku i da se ne drogiraju. Ja san proša scenu uzduž i poprijeko, a da droga ne valja svatija san još 1976., kad san se prvi i zadnji put na nagovor prijatelja Travice napušija trave.
Nakon pušenja “cvita” doša san doma, uzeja gitaru i počeja svirat. Mislija san da sviran ka anđeo, pa sam brže-bolje upalija magnetofon koji mi je otac donija iz Pariza. Da zabilježim taj anđeoski zvuk...
Privatni album
Kad san ujutro posluša snimku, bilo me sram. Reka san sebi: okej, Bego. Ili ćeš svirat, ili se drogirat; jedno i drugo zajedno ne ide – s velikim vremenskim odmakom prisjeća se naš sugovornik, koji nije dvojio što će izabrati od ponuđenog.
Uskoro će, kao friško umirovljeni “umjetnik s posebnim zaslugama”, rekosmo, osnovati bend.
– Zvat će se ili opet Aliensi, ili Super Session. Vidit ćeš, bit će to ludilo – zažareno najavljuje Bego, Nenad Bego.